Irena Vrkljan Bücher

Jedna od najprominentnijih hrvatskih spisateljica Irenu Vrkljan poznajemo kao autoricu koja je inaugurirala autobiografsko pismo hrvatske književnosti kraja 20. i početka 21. stoljeća. Od Svile, škare preko Marine ili o biografiji do Pisma u pismu i ove najnovije knjige Irena Vrkljan ispisuje najdublje intimne stranice suvremene hrvatske književnosti koje jednako fasciniraju najšire čitatelje i akademske stručnjake. Kod Irene Vrkljan sve je izašlo iz sobe, sve je u sobi spremljeno - okrhnute plave šalice, možda jedna vaza, poneka slika na zidu, mamina budilica, kutija s nakitom ili fotografijama. Knjiga Koračam kroz sobu zamišljena je kao susret riječi i fotografija. U središtu su knjige nove autoričine pjesme, a cjelokupni opus i biografija Irene Vrkljan zrcale se u duljim i kraćim esejima relevantnih književnica i književnika te fotografijama iz osobnih albuma, od kojih je mnoge snimila sama autorica zaljubljena u fotografiranje. Po svojem stapanju pjesništva, znanstvenoga pristupa Ireninu stvaralaštvu, najfinijega esejizma, kritičke analize i umjetničkih fotografija iz svih razdoblja autoričina života knjiga Koračam kroz sobu prava je poslastica za sve koji vole i štuju prepoznatljivo osebujnu i uvijek neodoljivu Irenu Vrkljan.

Serbo-Croation

Roman iz 1986. godine dio je autobiografske proze autorice, koja se bavi svojim životom, strahom od oca i njegovim zlostavljanjem, kao i životom svoje majke, koja je sve podredila mužu. Atmosfera tog doba je siva i bez nade za promjenom. U romanu se pojavljuju i likovi ruske pjesnikinje Marine Cvetajeve i glumice Dore Novak, čije tragične sudbine odražavaju autoricu. Marina živi u bijedi s mužem i djecom, a nakon što je muž napušta, završava svoj život 31. kolovoza 1941. godine, dok joj sin pogiba u ratu. Dora, također pogođena tragedijom, gubi razum i završava u bolnici. Glavna tema romana je otuđenost pojedinca u svijetu, a autorica istražuje tragične sudbine tih otuđenih ljudi. Bavi se i temom smrti, izražavajući sumnju u to da smrt predstavlja kraj. Pokušava se uvjeriti da je sjećanje na preminule dragocjeno, jer vrijeme provedeno s njima ostaje zauvijek. Pouka iz njenih razmišljanja o smrti je da, iako smrt može oduzeti voljene, sjećanja su trajna. Čovjek treba imati hrabrosti pronaći sreću unatoč sivilu života i boriti se za nju, jer vrijeme nepovratno prolazi i ne čeka nikoga.