Sjećanja su uvijek rezultat preplitanja realnosti i mašte; percepcija prošlih događaja, koliko god se trudili biti objektivni, uvijek sadrži subjektivnost koja utječe na njihovu interpretaciju. Glavna junakinja, starica Greta, svoju prošlost interpretira kroz prizmu demencije, čime se dodatno produbljuju pukotine između paralelne stvarnosti i one navodno prave. Autorica ne koristi stereotipni prikaz bolesti, već istražuje disfunkcionalnost obitelji suočene s majčinim dijagnozama. Narušeni odnosi i groteskne situacije imaju svoje korijene u prošlosti, a sada postaju vidljiviji i intenzivniji. Greta, uz pomoć neobičnih likova, nadoknađuje zaboravnost lucidnošću u paralelnoj stvarnosti. Ponovno proživljavanje prošlosti suočava je s traumama i teretima koje nije moguće potpuno ukloniti, ali ih je moguće oblikovati. Na toj razini, roman postaje priča o tajnama, traumama, gubicima i otmicama, čije razumijevanje zahtijeva ključ koji stalno izmiče. Kroz bljeskove sjećanja i dijaloge s imaginarnih likovima, junakinja se razotkriva, a povijest bolesti postaje poviješću opsesija i boli. Pronađeni ključ otvara vrata koja su ranije bila zatvorena, a čitatelju su ponuđeni različiti ključevi za otkrivanje složenosti ovog romana.
